Atentat na kralja Aleksandra I Karađorđevića u Marselju 9. oktobra 1934. godine predstavlja jedan od najvažnijih događaja u jugoslovenskoj istoriji. Ova tragična epizoda imala je duboke političke posledice i razotkrila složene međunarodne odnose uoči Drugog svetskog rata. Kralj Aleksandar, poznat kao „Ujedinitelj“, postao je žrtva političkih intriga koje su kulminirale njegovom smrću u Francuskoj.
Istorijski kontekst
Kralj Aleksandar bio je centralna ličnost Kraljevine Jugoslavije, njegova politika bila je usmerena na očuvanje jedinstva u zemlji, ali i na balansiranje između velikih evropskih sila. Međutim, u godinama koje su prethodile atentatu, Jugoslavija je bila izložena sve većim spoljnim i unutrašnjim pritiscima.
Francuski ministar spoljnih poslova, Luj Bartu, bio je ključni akter u pokušaju stvaranja „istočnog Lokarna“, saveza koji bi uključivao Malu Antantu i Italiju. Cilj ovog saveza bio je jačanje odbrambenih kapaciteta Evrope protiv preteće Nemačke. Za Jugoslaviju, to je značilo priznavanje Sovjetskog Saveza i približavanje Italiji, što je kralj Aleksandar, radi zbližavanja sa Nemačkom, želeo da izbegne.
Pripreme za atentat
Na leto 1934. godine, političke tenzije su dostigle vrhunac. Ante Pavelić, lider ustaškog pokreta, zajedno sa članovima makedonske terorističke organizacije VMRO, planirao je atentat na kralja Aleksandra. Ključni akter u ovom zavereničkom poduhvatu bio je Vladimiro Kovačev Kerin, poznat pod imenom Vladо Černozemski, profesionalni atentator VMRO-a.
Krajem avgusta 1934. godine, Vančo Mihajlov, lider VMRO-a, stigao je u Rim, gde je sa Pavelićem i italijanskim obaveštajcima dogovorio detalje atentata. Italija je, iako zvanično neutralna, bila duboko umešana u planiranje, podržavajući Pavelićev pokret i omogućavajući atentatorima logističku podršku.
Plan atentata
Odluka je pala da se atentat izvrši tokom kraljeve zvanične posete Francuskoj, jer se znao tačan program njegovih aktivnosti. Plan je bio da se atentatori podele u dve grupe – jedna je imala zadatak da izvrši napad po kraljevom dolasku u Marselj, a druga grupa je bila zadužena za eventualni pokušaj u Parizu ili Versaju, ako prva misija ne uspe.
Atentatori su se obučavali u mađarskim logorima Janka Pusta i Nađ Kanjiža, gde su ih ustaše, uz pomoć italijanskih saveznika, pripremale za ovaj teroristički čin. Atentator koji je izabran da izvrši kraljevu likvidaciju bio je Vladо Černozemski, koji je prethodno učestvovao u nizu atentata širom Balkana.
Atentat u Marselju
Dana 9. oktobra 1934. godine, kralj Aleksandar stigao je u Marselj, gde ga je dočekao francuski ministar Luj Bartu i general Žozef Žorž. Iako je planirano da kralj bude u blindiranom automobilu, vozilo je u poslednjem trenutku zamenjeno, navodno po nalogu Barta. Kralj je sedeo na zadnjem sedištu, a povorka se sporo kretala kroz mase okupljenih građana.
U trenutku kada su kola prošla kroz centralni deo grada, Černozemski je iskočio iz gomile noseći buket cveća, iskoristio priliku i ispalio više hitaca u kralja. Pored Aleksandra, pogođeni su i Bartu i general Žorž. Kralj je ubrzo podlegao povredama.
Posledice atentata
Atentat na kralja Aleksandra izazvao je šok u Evropi. Francuska je odmah zahtevala od Italije izručenje Ante Pavelića i Eugena Kvaternika, ali Benito Musolini je to odbio, strahujući od političkih posledica. Iako nije bila direktno optužena, Italija je bila pod pritiskom zbog svoje uloge u podršci ustaškom pokretu.
U Jugoslaviji, smrt kralja Aleksandra donela je period političke nestabilnosti. Njegov sin, princ Petar II, bio je maloletan, pa je vlast preuzeo namesnik, knez Pavle. Atentat je, takođe, označio početak kraja francusko-jugoslovenskog savezništva, dok su se politički odnosi u Evropi sve više komplikovali.