Poverenje u medije. Kome Kraljevčani veruju?

U novoj kolumni „Nije baš tako“, Vladimir Čitlučanin piše o poverenju građana u medije, ulozi lokalnih redakcija i odgovornosti prema javnosti.

Vladimir Čitlučanin
Vladimir Čitlučanin je pisac i magistar ekonomije iz Kraljeva, autor nove nedeljne kolumne „Nije baš tako” za Radio Sloboda. Napisao je zbirku poezije „Između realnog i...
6 min čitanja
Poverenje u medije. Kome Kraljevčani veruju?
Ilustracija: Vladimir Čitlučanin

POBEDA!

Za neke pobeda, za druge poraz, ali konačno — TAČNA INFORMACIJA U SVIM MEDIJIMA!

Već dve godine pojedini mediji nisu prenosili informaciju da STUDENTI POBEĐUJU, ali situacija je sada takva da su svi morali da prenesu ono što se dogodilo:

STUDENTI SU POBEDILI.

Zapravo, pobedio je narod — narod koji je glasao, kontrolori koji su te glasove branili i svi koji su pomogli da se oni odbrane. Ovog puta nije bilo prostora za „kreativnost u brojanju“. Za sada se odustalo i od primene sile i represije od strane onih koji su izgubili. Jednostavno, država ne može i ne sme da pobedi sopstveni narod. To je sada jasno svima i tu informaciju preneli su svi, čak i oni čiji je to bio osnovni zadatak a dugo ga nisu radili.

Pre svega mislim na medije sa nacionalnom frekvencijom, koja je javni resurs, a ne privatna svojina televizije koja je koristi. Za neke od njih se postavlja pitanje političke nezavisnosti zbog izbora tema, zastupljenosti stavova i samog načina izveštavanja. Njihov osnovni zadatak je da građane informišu o stanju kakvo jeste, a ne o tome kakvo bi trenutni režim želeo da bude.

Paradoks je u tome što su istinu i proverene informacije, često uprkos opštem haosu, entropično prenosili nezavisni mediji i mali portali. Najtačnije informacije sa lica mesta prenosili su influenseri na terenu i svi mi, obični građani. Bili smo novinari umesto novinara koji su odbili da budu ono što bi trebalo da budu — čast izuzecima. Sirovu i surovu istinu prenosili su građani i nezavisni portali, dok su neki mediji predstavljali događaje iz “drugačijeg” ugla.

Imate medije koji prenose skandale, senzacionalističke vesti, kič i šund bez ikakve cenzure i koji imaju „brdo pregleda i lajkova“. Imate medije koji emituju kulturne i edukativne programe, a koji, nažalost, nemaju gotovo nikakvu podršku ni gledanost.

A imate i kraljevačku situaciju, gde mediji nemaju ni dovoljno kvalitetan program niti gledanost, već ogromno NEPOVERENJE VEĆEG DELA JAVNOSTI I UČESTALE POZIVE NA ODGOVORNOST UZ DOKUMENTOVANA SVEDOČENJA GRAĐANA.

Objavljuju se prilozi koji ostavljaju utisak vrlo ograničenog dometa, što se jasno vidi na sadržajima i reakcije, komentare na iste. To nepoverenje nije nastalo odjednom. Godinama je postepeno raslo, dok je, prema mom mišljenju, izbor tema u pojedinim medijima bio vrlo, vrlo ograničen, uz povremeno izveštavanje o manje značajnim lokalnim događajima. Čisto da razbiju monotoniju političkih stavova jedne strane i obraćanja predstavnika uglavnom jedne, vladajuće stranke.

Mi, građani, taksativno smo navodili teme i probleme Kraljeva. Informacije o tim problemima uskoro ćemo detaljno podeliti sa zainteresovanom javnošću. To je posao medija, da te informacije utvrde, provere i verno prenesu. U međuvremenu, taj posao vrlo dobro obavlja nekolicina lokalnih portala, kao i svi mi, zainteresovani građani.

Lokalni mediji su pojedine teme i probleme izbegavali, o njima izveštavali na način koji je ostavljao prostor za različita tumačenja ili im nisu posvećivali dovoljno pažnje. O konkretnim primerima, načinu izveštavanja i onome što je ostalo izvan medijskog fokusa govorićemo drugom prilikom, uz osvrt na dostupne informacije i (ne) objavljene sadržaje.

O tom potom.

Pitanje je: ŠTA ĆEMO SADA?

Da li je ispravno sada upadati u kraljevačke medije, kao što smo imali priliku da vidimo da se dogodilo u Beogradu? Da li je to i tako recept za Kraljevo?

NIJE BAŠ TAKO.

Da li ih, posle svega, možemo lako vratiti građanima kako bi konačno počeli da rade svoj posao, povratili poverenje građana i ponovo stekli gledanost?

NI TO NIJE SLUČAJ.

Nakon godina koje su obeležili sporovi oko načina na koji su pojedine lokalne teme predstavljane javnosti, u javnom je interesu da nadležni organi, u okviru svojih ovlašćenja, provere transparentnost poslovanja, dostupnost podataka o finansiranju i namensko korišćenje eventualnih javnih sredstava.

To je osnovno, neophodno i formalno-pravno ispravno. Kakvi su ljudi koji su tamo radili nije toliko bitno — ali postupci koje su preduzimali i dela koja su činili jesu bitni. I to se mora utvrditi uz poštovanje zakona.

Dakle, to je osnovno i neophodno. A šta bi bilo pošteno?

Pošteno bi bilo da se neko sa tih medija, za početak, u programu koji bi građani mogli javno da prate obrati Kraljevčanima i konačno izgovori ono što godinama nismo imali prilike da čujemo.

Pošteno bi bilo da sada pozovu nekog od nas. Imamo šta reći.

Ako za nas nema mesta u programu onda se postavlja pitanje njihove svrhe.

Mi čekamo poziv.

Ako ga ne dobijemo, sami ćemo se kulturno najaviti.

Svakako ćemo se našim sugrađanima obratiti.

To je naše pravo. To je tvoje pravo!

PRAVO DA KAŽEŠ!

I PRAVO DA ZNAŠ!

Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?

Još niko se nije javio. Budite prvi.

Podeli ovaj članak
Nema komentara