Kako prenosi ANSA, italijanski avanturista Lorenco Barone u 28. godini iza sebe ima niz ekstremnih poduhvata koji ga svrstavaju među najizdržljivije solo istraživače današnjice.
Sam protiv okeana, pustinje i leda – Lorenco Barone pomera granice ljudske izdrzljivosti!
Italijanski avanturista Lorenco Barone u 28. godini već ima biografiju koja liči na roman o istraživačima iz nekih prošlih vekova, samo što se njegove ekspedicije dešavaju danas, u svetu GPS-a, satelitskih snimaka i društvenih mreža.
Rođen u malom mestu San Đemini kod Ternija, Barone je u januaru okončao jedan od najzahtevnijih poduhvata modernog solo-putovanja: 37 dana je sam veslao preko Atlantskog okeana, bez jedra i bez motora, prešavši više od 4.500 kilometara od obale Mauritanije do Francuske Gvajane. Mali čamac, otvoreni okean i čovek.
Polazak 19. decembra sa afričke obale, dolazak u blizini Kurua 25. januara. Između ta dva datuma – talasi, tišina, vetrovi i fizička izdržljivost dovedena do krajnjih granica. Povratak na kopno, kako je sam opisao, bio je gotovo šokantan: posle beskrajne plave površine okeana, mirisi vlažne zemlje, boje džungle i zujanje insekata delovali su gotovo nadrealno.
Ali Atlantik za njega nije cilj — već etapa.
Barone je prethodno biciklom prešao Saharu, krenuvši iz Barselone, a potom, nakon birokratskih prepreka u Maroku i Mauritaniji, legalno isplovio ka Južnoj Americi. Njegov projekat „Dust – Put peska“ nije samo avanturistički poduhvat, već i naučna misija: on istražuje vezu između saharske prašine i Amazonije. Prašina iz depresije Bodele u Čadu, jednog od najvećih izvora mineralnih čestica na planeti, vetrovima putuje preko okeana i đubri amazonsku prašumu – nevidljiva, ali ključna spona između dva kontinenta.
Zato je njegov plan bio da nakon iskrcavanja u Francuskoj Gvajani kupi polovni bicikl, krene preko Surinama i Gvajane do Brazila, zatim kanuom da isprati tok Rio Branka i Rio Negra do Amazonije, a potom kroz prašumu ka Andima. Sporo, održivo, oslanjajući se isključivo na sopstvenu snagu.
Nakon iskrcavanja u blizini grada Kourou u Francuskoj Gvajani, Barone je opisao osećaj kao “veoma čudan”. Nakon 37 dana na moru, ponovo je video boje drugačije od okeanskih, osetio mirise džungle i zemlje, prisustvo insekata, i doživeo potpuno drugačiju sredinu – Amazon, gde šuma izlazi direktno iz vode zbog kišne sezone. Još uvek mu je teško da stabilno stoji na kopnu, ali planira da organizuje transport čamca kontejnerom nazad u Evropu, pre nego što krene na novu etapu putovanja.
On smatra da je “otprilike na pola puta” i ističe kako je fascinantno što sve ovo povezuje sama priroda – saharska prašina koja đubri Amazon, što je i koncept njegovog projekta. Namere su mu da uzme uzorak sedimenta u Amazonu koji će kasnije biti analiziran, zajedno sa prašinom koju je sakupio u Bodelè depresiji u Čadu tokom prethodne ekspedicije, izazovne avanture koja se odvijala prethodnog leta u junu.
Do sada je prošao više od 100.000 kilometara kroz više od 60 zemalja, često u klimatski i politički izazovnim područjima. Među njegovim ranijim podvizima je i solo biciklistička ruta od najjužnije tačke Afrike do najistočnije tačke Azije, kao i prolazak kroz najhladnije delove Sibira tokom zime.
Ono što njegov uspeh čini senzacionalnim nije samo broj kilometara, već doslednost filozofiji: kretati se sporo, sopstvenom snagom, bez tehnoloških „prečica“, i dozvoliti prirodi da diktira tempo. U vremenu u kojem se svet meri brzinom i efikasnošću, Barone bira suprotno – izdržljivost, strpljenje i povezanost sa prirodom.
Njegovo putovanje preko Atlantika nije samo lični trijumf. To je podsetnik da i u 21. veku postoje granice koje se ne prelaze klikom, već znojem, voljom i hrabrošću.





