U ovoj epizodi emisije SIDŽA klub bavimo se jednom pojavom koja danas deluje samorazumljivo, ali to dugo nije bila – dočekom Srpske nove godine. Ne kao folklornim događajem, niti kao kalendarskom zanimljivošću, već kao društvenim gestom koji je u određenim periodima nosio težinu izbora, rizika i lične odluke.
Vreme zabrana ne proizvodi tišinu, već drugačije oblike izražavanja. Upravo u toj pukotini između dozvoljenog i prećutnog nastajali su dočeci koji nisu imali binu, program ni sponzore, ali su imali intenzitet. Spontanost tada nije bila stil – bila je nužnost. I upravo se u toj nužnosti formirao jedan drugačiji odnos prema muzici, prostoru i zajedništvu.
Razgovor sa Gordanom Štavljaninom Štaksom otvara perspektivu iznutra: kako su se takve večeri organizovale, kako su se „čitale“ okolnosti i kako se znalo dokle može da se ide. Ne kroz anegdotu radi anegdote, već kroz atmosferu jednog grada i jednog vremena koje je istovremeno sputavalo i podsticalo.
Ono što se danas često svodi na masovni događaj, nekada je imalo karakter tihog dogovora. Bez najava, bez reklame, ali sa jasnim razumevanjem zašto se ljudi okupljaju. U tom smislu, doček Srpske nove godine bio je i društveni lakmus-papir: pokazivao je koliko je slobode ostalo u svakodnevici.
